SVEĆENICIMA, REDOVNICIMA, REDOVNICAMA I SVEMU PUKU BOŽJEMU
U MOSTARSKO-DUVANJSKOJ I TREBINJSKO-MRKANSKOJ BISKUPIJI
U MOSTARSKO-DUVANJSKOJ I TREBINJSKO-MRKANSKOJ BISKUPIJI
Braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi Božji narode!
Uvod
Isus Krist na proročki je način otkrio stvarnost ženidbe kako je Bog hoće od početka ljudskoga roda (Post 1,27; Mk 10,6 i Mt 19,4; Post 2,24; Mk 10,7-8 i Mt 19,5). Tu je zbilju ponovo uspostavio svojom smrću i uskrsnućem. Stoga se kršćanska ženidba proživljava “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), te je određena elementima djela spasenja.
Već u Starom Zavjetu ženidbeni je savez slika saveza između Boga i izraelskoga naroda (Hoš 2; Jr 3,6-13; Ez 16 i 23; Iz 54). U Novom Zavjetu kršćanska ženidba poprima još veće dostojanstvo, jer predstavlja otajstvo jedinstva Krista i Crkve (Ef 5,21-33). Ta je sličnost dublje teološki protumačena: najviša ljubav i dar Gospodina sve do smrti, kao i vjerna i neopoziva povezanost s Crkvom, svojom zaručnicom, postaju obrazac i primjer za kršćansku ženidbu. Po toj sličnosti ostvaruje se istinsko dioništvo na savezu ljubavi između Krista i Crkve. Tako, na način realnoga simbola i sakramentnoga znaka, kršćanska ženidba konkretno predstavlja Kristovu Crkvu u svijetu, te je, nadasve u obiteljskom uređenju, s pravom prozvana “domaća Crkva” (LG 11).
Kada se radi o dvoje krštenih, ženidba kao stvarnost ustanovljena od Boga Stvoritelja, neodvojiva je od ženidbe-sakramenta. Sakramentnost ženidbe krštenih nije nešto pridodano, čega može biti ili ne biti. Ona je unutarnja njezinoj biti do to mjere da ženidba i sakramentnost ne mogu biti rastavljene.
Posljedica prethodne tvrdnje jest da za krštenike zaista ne može postojati nikakvo ženidbeno stanje različito od onoga kakvo Krist hoće. U tom sakramentu, muškarac i žena, kršćani, daruju se i prihvaćaju kao zaručnici uzajamnom slobodnom i neopozivom privolom, te su konačno oslobođeni od “tvrdoće srca” (usp. Mt 19,8). Postaje im zaista moguće živjeti u posvemašnjoj ljubavi jer su, po sakramentu, zaista i stvarno uključeni u otajstvo zaručničke ljubavi Krista i Crkve. Stoga Crkva ne može ni na koji način prihvatiti da su krštenici, vjenčani u skladu s vlastitim dostojanstvom i načinom postojanja kao “novo stvorenje u Kristu”, povezani ičim drugim osim sakramentom ženidbe.
Isus Krist na proročki je način otkrio stvarnost ženidbe kako je Bog hoće od početka ljudskoga roda (Post 1,27; Mk 10,6 i Mt 19,4; Post 2,24; Mk 10,7-8 i Mt 19,5). Tu je zbilju ponovo uspostavio svojom smrću i uskrsnućem. Stoga se kršćanska ženidba proživljava “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), te je određena elementima djela spasenja.
Već u Starom Zavjetu ženidbeni je savez slika saveza između Boga i izraelskoga naroda (Hoš 2; Jr 3,6-13; Ez 16 i 23; Iz 54). U Novom Zavjetu kršćanska ženidba poprima još veće dostojanstvo, jer predstavlja otajstvo jedinstva Krista i Crkve (Ef 5,21-33). Ta je sličnost dublje teološki protumačena: najviša ljubav i dar Gospodina sve do smrti, kao i vjerna i neopoziva povezanost s Crkvom, svojom zaručnicom, postaju obrazac i primjer za kršćansku ženidbu. Po toj sličnosti ostvaruje se istinsko dioništvo na savezu ljubavi između Krista i Crkve. Tako, na način realnoga simbola i sakramentnoga znaka, kršćanska ženidba konkretno predstavlja Kristovu Crkvu u svijetu, te je, nadasve u obiteljskom uređenju, s pravom prozvana “domaća Crkva” (LG 11).
Kada se radi o dvoje krštenih, ženidba kao stvarnost ustanovljena od Boga Stvoritelja, neodvojiva je od ženidbe-sakramenta. Sakramentnost ženidbe krštenih nije nešto pridodano, čega može biti ili ne biti. Ona je unutarnja njezinoj biti do to mjere da ženidba i sakramentnost ne mogu biti rastavljene.
Posljedica prethodne tvrdnje jest da za krštenike zaista ne može postojati nikakvo ženidbeno stanje različito od onoga kakvo Krist hoće. U tom sakramentu, muškarac i žena, kršćani, daruju se i prihvaćaju kao zaručnici uzajamnom slobodnom i neopozivom privolom, te su konačno oslobođeni od “tvrdoće srca” (usp. Mt 19,8). Postaje im zaista moguće živjeti u posvemašnjoj ljubavi jer su, po sakramentu, zaista i stvarno uključeni u otajstvo zaručničke ljubavi Krista i Crkve. Stoga Crkva ne može ni na koji način prihvatiti da su krštenici, vjenčani u skladu s vlastitim dostojanstvom i načinom postojanja kao “novo stvorenje u Kristu”, povezani ičim drugim osim sakramentom ženidbe.
Problematika
U slavlju sakramenta ženidbe sve se više uočavaju nedopustive prakse – i od strane samih dušobrižnika i od strane zaručnika – počevši od administrativna postupka do sama sakramentna slavlja. Ova je problematika sve češća tema svećeničkih sastanaka, na dekanatskim susretima i na sjednicama Prezbiterskoga vijeća. Na ovogodišnjem Pastoralnom danu u Potocima, 31. ožujka 2016., ponovo smo se vratili ovoj temi. Izlagači su upozorili na neke učestale abususe, ali i podsjetili na nauk Crkve i pozitivne propise. Cilj je ove Okružnice – poštujući crkvene odredbe – na osnovi uočenih zloporaba, donijeti odredbe koje će važiti na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije i koje će obvezivati svakoga dušobrižnika, same zaručnike i cijelu vjerničku zajednicu. Jasno je da nije moguće jednim dokumentom odgovoriti na sve dosadašnje nepravilnosti ili predusresti buduće negativne i neželjene pojave koje ne samo narušavaju dostojanstvo sakramenata Euharistije i ženidbe, dostojanstvo liturgijskoga prostora u kojem se slavlje odvija, nego mogu dovesti u pitanje valjanost same ženidbe. Stoga i ovom prigodom pozivamo svećenike u dušobrižništvu da stalno obnavljaju svoje znanje, poučavaju povjerene im vjernike, i da se drže pastoralne razboritosti. To su stupovi na kojima je, uz neprestanu otvorenost poticajima Duha Svetoga, jedino moguće ispravno shvatiti bit sakramentnoga slavlja i vršiti ga u onom duhu koji je sam Krist zaželio kada nam je sakramente darovao, uvijek svjesni da smo njegovom Milošću osposobljeni za djelitelje i primatelje; da dušobrižnik nije vlasnik nego djelitelj, a primatelj samom željom ne stječe pravo na sakrament; da nam je svima dužnost ispunjavati sve propisane uvjete koje je Crkva od samoga Gospodina ovlaštena dužna donositi i provoditi.
U slavlju sakramenta ženidbe sve se više uočavaju nedopustive prakse – i od strane samih dušobrižnika i od strane zaručnika – počevši od administrativna postupka do sama sakramentna slavlja. Ova je problematika sve češća tema svećeničkih sastanaka, na dekanatskim susretima i na sjednicama Prezbiterskoga vijeća. Na ovogodišnjem Pastoralnom danu u Potocima, 31. ožujka 2016., ponovo smo se vratili ovoj temi. Izlagači su upozorili na neke učestale abususe, ali i podsjetili na nauk Crkve i pozitivne propise. Cilj je ove Okružnice – poštujući crkvene odredbe – na osnovi uočenih zloporaba, donijeti odredbe koje će važiti na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije i koje će obvezivati svakoga dušobrižnika, same zaručnike i cijelu vjerničku zajednicu. Jasno je da nije moguće jednim dokumentom odgovoriti na sve dosadašnje nepravilnosti ili predusresti buduće negativne i neželjene pojave koje ne samo narušavaju dostojanstvo sakramenata Euharistije i ženidbe, dostojanstvo liturgijskoga prostora u kojem se slavlje odvija, nego mogu dovesti u pitanje valjanost same ženidbe. Stoga i ovom prigodom pozivamo svećenike u dušobrižništvu da stalno obnavljaju svoje znanje, poučavaju povjerene im vjernike, i da se drže pastoralne razboritosti. To su stupovi na kojima je, uz neprestanu otvorenost poticajima Duha Svetoga, jedino moguće ispravno shvatiti bit sakramentnoga slavlja i vršiti ga u onom duhu koji je sam Krist zaželio kada nam je sakramente darovao, uvijek svjesni da smo njegovom Milošću osposobljeni za djelitelje i primatelje; da dušobrižnik nije vlasnik nego djelitelj, a primatelj samom željom ne stječe pravo na sakrament; da nam je svima dužnost ispunjavati sve propisane uvjete koje je Crkva od samoga Gospodina ovlaštena dužna donositi i provoditi.
Odredbe
1. S obzirom na administrativni dio
Prijava zaručnika. Zaručnici su dužni namjeru sklapanja crkvene ženidbe najaviti u župni ured župe gdje planiraju sklopiti crkvenu ženidbu najmanje 6 mjeseci prije planirana datuma. Neka se ženidbe sklapaju u župi gdje jedna od stranaka koje sklapaju ženidbu ima prebivalište ili boravište ili jednomjesečno boravljenje (kan. 1115). Crkvena je praksa da to bude župa zaručnice.
Tečaj priprave. Tečaj priprave za ženidbu obvezan je za sve koji se žele crkveno vjenčati. Molimo župnike da potaknu mlade da ovaj tečaj obave pravovremeno, a ne čekaju posljednji trenutak kada se sve može pretvoriti u puko zadovoljenje forme. Ako zaručnici prije najave svoga vjenčanja nisu obavili tečaj priprave za ženidbu valja ih uputiti i na tu obvezu. Od ove obveze može ih osloboditi samo valjan razlog (npr. bolest). Tada će župnik ili drugi svećenik po njegovu ovlaštenju imati više pripremnih susreta u kojima će im, između ostaloga, protumačiti bitnosti i vlastitosti crkvene ženidbe.
Postupak za ženidbu. Nakon prijave, a najkasnije mjesec dana prije samoga sakramentnoga čina, župnik – ili župni vikar – župe u kojoj zaručnici namjeravaju sklopiti ženidbu dužan je pokrenuti Postupak za ženidbu kojemu dodjeljuje redni broj. Taj protokolarni broj prati sve spise dotičnoga vjenčanja.
Dokumenti. Krsni i Slobodni list za stranku koja nije iz župe vjenčanja ne smiju biti stariji od 6 (šest) mjeseci. Za stranku iz župe vjenčanja nije potrebno izdavati Krsni i Slobodni list. Dovoljno je iz Matice krštenih prepisati sve potrebne podatke. Ako se radi o udovicama i udovcima, treba zatražiti Smrtni list bivšega muža ili žene. Dokumenti moraju biti izdani na originalnim obrascima, s protokolarnim brojem, biljegom, pečatom i potpisom ovlaštene osobe. Bez originalnih dokumenata ne smije se povesti Postupak za ženidbu, a pogotovo ne pristupati samomu slavlju sakramenta. Za dokumente iz drugih biskupija potrebno je od Ordinarijata zatražiti nihil opstat kao i za dokumente koji dolaze iz župnih ureda koje nezakonito drže svećenici otpušteni iz Franjevačkoga reda i suspendirani a divinis.
Oprosti. Molbu za oproste/dispenze valja uputiti na izvornom formularu ili službenim dopisom župe te priložiti dokumente u originalu. Nikada ne slati samo dokumente bez molbe ili poslati stranku na Ordinarijat da sama traži oprost. To je župnikova kompetencija i dužnost.
Zaručnički ispit i izvidi. Pri ispunjavanju Postupka za ženidbu stranke trebaju biti odvojene da bi mogle slobodno iznijeti svoje stavove i mišljenja. To treba činiti uvijek, jer je sloboda bitna za valjanost ženidbe. Ako se za vrijeme izvida otkrije da postoji zaprjeka dobi, mješovite vjere ili razlike vjere, treba zatražiti prema obrascima BK BiH oprost od ovih ženidbenih smetnji, ako za to postoji opravdan razlog. Oprost od dobi ne smije se tražiti od mjesnoga ordinarija prije nego ga je dobio matičar od sudca. Kopija sudskoga rješenje prilaže se molbi za oprost. Nakon uspješno provedena Postupka za ženidbu neka se provedu izvidi o prikladnosti u župama prebivališta ili boravišta. To se čini navještajem barem jednom napismeno – oglasna ploča, župni list i slično, ili usmeno – u oglasima u završnom obredu sv. Mise. Rezultate navještaja – izvida župnik župe prebivališta ili boravišta jednoga od zaručnika dužan je poslati u župu vjenčanja prije samoga obreda vjenčanja. Bez rezultata navještaja ne može se pristupiti slavlju sakramenta.
Otpusnica za vjenčanje i dozvola za vjenčanje izvan župe. Ako se zaručnici žele vjenčati izvan vlastite župe, vlastiti župnik nakon što je obavio sve navedeno, daje im Otpusnicu za vjenčanje, a sve druge spise zadržava u svom uredu. Nakon vjenčanja vjenčatelj treba obavijestiti njihova vlastita župnika o vjenčanju. Inače im može u smislu kan. 1115 dati Dozvolu za vjenčanje izvan župe, a vjenčatelj će učiniti sve što smo naveli da treba učiniti vlastiti župnik da bi utvrdio da su sposobni za vjenčanje.
Administrativni dio nakon sakramentnoga slavlja. Potpisivanje mladenaca, kumova i samoga svećenika neka se ne obavlja na oltaru. U crkvi se može na prikladno mjesto staviti stol za potpisivanje. No, najbolje je da se i ovaj administrativni dio obavi u župnom uredu.
Odmah nakon slavlja treba upisati vjenčanje u Maticu vjenčanih te poslati Obavijest o vjenčanju u župu krštenja mladenaca (kan. 1121 i 1122). Župnik župe krštenja dužan je odmah po primitku Obavijesti o vjenčanju upisati njihovo vjenčanje u Maticu krštenih i o tomu predviđenim obrascem obavijestiti župnika župe vjenčanja.
Sve ženidbene spise prikupiti u obrazac Postupak za ženidbu i arhivirati u zasebnu fasciklu: Ženidbeni spisi.
1. S obzirom na administrativni dio
Prijava zaručnika. Zaručnici su dužni namjeru sklapanja crkvene ženidbe najaviti u župni ured župe gdje planiraju sklopiti crkvenu ženidbu najmanje 6 mjeseci prije planirana datuma. Neka se ženidbe sklapaju u župi gdje jedna od stranaka koje sklapaju ženidbu ima prebivalište ili boravište ili jednomjesečno boravljenje (kan. 1115). Crkvena je praksa da to bude župa zaručnice.
Tečaj priprave. Tečaj priprave za ženidbu obvezan je za sve koji se žele crkveno vjenčati. Molimo župnike da potaknu mlade da ovaj tečaj obave pravovremeno, a ne čekaju posljednji trenutak kada se sve može pretvoriti u puko zadovoljenje forme. Ako zaručnici prije najave svoga vjenčanja nisu obavili tečaj priprave za ženidbu valja ih uputiti i na tu obvezu. Od ove obveze može ih osloboditi samo valjan razlog (npr. bolest). Tada će župnik ili drugi svećenik po njegovu ovlaštenju imati više pripremnih susreta u kojima će im, između ostaloga, protumačiti bitnosti i vlastitosti crkvene ženidbe.
Postupak za ženidbu. Nakon prijave, a najkasnije mjesec dana prije samoga sakramentnoga čina, župnik – ili župni vikar – župe u kojoj zaručnici namjeravaju sklopiti ženidbu dužan je pokrenuti Postupak za ženidbu kojemu dodjeljuje redni broj. Taj protokolarni broj prati sve spise dotičnoga vjenčanja.
Dokumenti. Krsni i Slobodni list za stranku koja nije iz župe vjenčanja ne smiju biti stariji od 6 (šest) mjeseci. Za stranku iz župe vjenčanja nije potrebno izdavati Krsni i Slobodni list. Dovoljno je iz Matice krštenih prepisati sve potrebne podatke. Ako se radi o udovicama i udovcima, treba zatražiti Smrtni list bivšega muža ili žene. Dokumenti moraju biti izdani na originalnim obrascima, s protokolarnim brojem, biljegom, pečatom i potpisom ovlaštene osobe. Bez originalnih dokumenata ne smije se povesti Postupak za ženidbu, a pogotovo ne pristupati samomu slavlju sakramenta. Za dokumente iz drugih biskupija potrebno je od Ordinarijata zatražiti nihil opstat kao i za dokumente koji dolaze iz župnih ureda koje nezakonito drže svećenici otpušteni iz Franjevačkoga reda i suspendirani a divinis.
Oprosti. Molbu za oproste/dispenze valja uputiti na izvornom formularu ili službenim dopisom župe te priložiti dokumente u originalu. Nikada ne slati samo dokumente bez molbe ili poslati stranku na Ordinarijat da sama traži oprost. To je župnikova kompetencija i dužnost.
Zaručnički ispit i izvidi. Pri ispunjavanju Postupka za ženidbu stranke trebaju biti odvojene da bi mogle slobodno iznijeti svoje stavove i mišljenja. To treba činiti uvijek, jer je sloboda bitna za valjanost ženidbe. Ako se za vrijeme izvida otkrije da postoji zaprjeka dobi, mješovite vjere ili razlike vjere, treba zatražiti prema obrascima BK BiH oprost od ovih ženidbenih smetnji, ako za to postoji opravdan razlog. Oprost od dobi ne smije se tražiti od mjesnoga ordinarija prije nego ga je dobio matičar od sudca. Kopija sudskoga rješenje prilaže se molbi za oprost. Nakon uspješno provedena Postupka za ženidbu neka se provedu izvidi o prikladnosti u župama prebivališta ili boravišta. To se čini navještajem barem jednom napismeno – oglasna ploča, župni list i slično, ili usmeno – u oglasima u završnom obredu sv. Mise. Rezultate navještaja – izvida župnik župe prebivališta ili boravišta jednoga od zaručnika dužan je poslati u župu vjenčanja prije samoga obreda vjenčanja. Bez rezultata navještaja ne može se pristupiti slavlju sakramenta.
Otpusnica za vjenčanje i dozvola za vjenčanje izvan župe. Ako se zaručnici žele vjenčati izvan vlastite župe, vlastiti župnik nakon što je obavio sve navedeno, daje im Otpusnicu za vjenčanje, a sve druge spise zadržava u svom uredu. Nakon vjenčanja vjenčatelj treba obavijestiti njihova vlastita župnika o vjenčanju. Inače im može u smislu kan. 1115 dati Dozvolu za vjenčanje izvan župe, a vjenčatelj će učiniti sve što smo naveli da treba učiniti vlastiti župnik da bi utvrdio da su sposobni za vjenčanje.
Administrativni dio nakon sakramentnoga slavlja. Potpisivanje mladenaca, kumova i samoga svećenika neka se ne obavlja na oltaru. U crkvi se može na prikladno mjesto staviti stol za potpisivanje. No, najbolje je da se i ovaj administrativni dio obavi u župnom uredu.
Odmah nakon slavlja treba upisati vjenčanje u Maticu vjenčanih te poslati Obavijest o vjenčanju u župu krštenja mladenaca (kan. 1121 i 1122). Župnik župe krštenja dužan je odmah po primitku Obavijesti o vjenčanju upisati njihovo vjenčanje u Maticu krštenih i o tomu predviđenim obrascem obavijestiti župnika župe vjenčanja.
Sve ženidbene spise prikupiti u obrazac Postupak za ženidbu i arhivirati u zasebnu fasciklu: Ženidbeni spisi.
2. S obzirom na sakramentno slavlje
Slavitelj. Mjesni ordinarij i župnik, osim ako su presudom ili odlukom izopćeni ili udareni zabranom bogoslužja ili obustavom od službe ili takvima proglašeni, snagom službe valjano prisustvuju ženidbama, u granicama svoga područja, ne samo podložnika nego i onih koji nisu podložnici, samo ako je barem jedan od njih latinskoga obreda (kan. 1109). Oni, dokle god valjano vrše službu, mogu ovlast za prisustvovanje ženidbama, također opću, u granicama svoga područja povjeriti svećenicima i đakonima (kan. 1111 – § 1); ako se radi o pojedinačnom ovlaštenju, treba se dati za određenu ženidbu; a ako se radi o općem ovlaštenju, treba se dati napismeno (§ 2).
Vjenčanje i sv. Misa. Obrednik vjenčanja predviđa slavlje ženidbe s Misom ili bez Mise. Pastoralnoj razboritosti župnika prepušta se procjena kada će pristupiti kojemu načinu. Svakako, ako ženidbu sklapa katolička i nekatolička krštena osoba, onda se, ako mjesni ordinarij drugačije ne odredi, mora primijeniti obred vjenčanja bez sv. Mise. Vjenčanje zaručnika koji prije sakramenta crkvene ženidbe zajedno žive u civilno zakonitoj ili vanbračnoj zajednici neka se slavi bez sv. Mise.
Mjesto slavlja. Mjesto slavlja sakramenta crkvene ženidbe jest župna crkva, osim ako iz opravdanih razloga biskup ili mjesni župnik drugačije ne odrede (kan. 1118 – § 1.).
Sveta ispovijed. Valja potaknuti mladence i kumove da pristupe sakramentu sv. ispovijedi.
Vrijeme slavlja. Nije prikladno, a Bogu hvala ni uobičajeno, da se vjenčanje obavlja u vrijeme došašća, korizme ili na druge pokorničke dane. Ako li se vjenčanje obavlja u ovo vrijeme, onda će župnik podsjetiti mladence da poštuju osobit značaj ovih liturgijskih vremena (Red vjenčanja, 11), da se uzdrže od vanjskoga slavlja.
Dostojanstvo obreda i mjesta. Slavitelju, mladencima i svim suslaviteljima nalaže se da poštuju dostojanstvo obreda i mjesto slavlja. Stoga će se uvijek voditi računa:
– da se u crkvu ne unosi ništa što ne priliči dostojanstvu mjesta i svetih obreda: zastave, alkohol, glazbala I slično;
– da kićenje crkve bude izraz ljubavi i zahvalnosti Onomu od koga blagoslov traže, a ne izraz materijalne moći i prestiža. Obrednik upozorava da se „kod vjenčanja ne poklanja nikakva posebna pažnja privatnim osobama i njihovu staležu, ni u obredima ni u vanjskom raskošju“ (br. 10).
– da odijelo bude izraz unutarnjega duhovnog raspoloženja, a ne tjelesnoga pokazivanja i zavođenja;
– da prije, za vrijeme i nakon slavlja u crkvi vlada molitveno ozračje, a ne da se pretvori u prostor glasna, a često i neukusna razgovora i dobacivanja;
– da pjevanje bude sukladno liturgijskim propisima;
– da kamermani i fotografi poštuju dostojanstvo obreda i mjesta; da ne ulaze u prostor oltarišta, ne okreću leđa oltaru i Presvetomu, da svjetlosno i zvučno ne ometaju slavlje;
– da se u samoj crkvi ne obavljaju čestitanja u kojima se zaboravi svetost mjesta;
– da se izbjegavaju, a u crkvi i pred samom crkvom zabrane, svi običaji koji u sebi nose poganske ili svjetovne elemente: posipanje rižom, cvijećem, papirićima, laticama i tomu slično;
– da u prostoru oko crkve, crkvenom dvorištu i parkingu vlada mir kako se ne bi ometalo slavlje u samoj crkvi.
Način slavlja. Kod vjenčanja bez sv. Mise preporučuje se obred bez ophoda, tj. da se započne Službom Riječi.
– Ako je vjenčanje sa sv. Misom, a vremenski uvjeti i prostor to dopuštaju, neka se u crkvu uđe u svečanu ophodu na glavna vrata. Najprije idu poslužnici, zatim svećenik, a potom mladenci koje prate kumovi i, bilo bi hvale vrijedno, barem roditelji (RV, 40).
– Liturgijska čitanja, ako to Liturgija dana dopušta, mogu se dogovoriti s mladencima. Neka se uvijek izberu čitanja koja poglavitije izražavaju važnost i dostojanstvo ženidbe u otajstvu spasenja.
– Privola se izgovara prema Redu vjenčanja, a nikako improviziranim vlastitim riječima.
– Prisega na križ u našim je biskupijama obvezatna.
– Pričest samo pod prilikom Kruha;
Ove odredbe stupaju na snagu danom donošenja i vrijede do novih crkvenih odluka.
Bilo sve na veću slavu Božju!
+ Ratko Perić, biskup
Slavitelj. Mjesni ordinarij i župnik, osim ako su presudom ili odlukom izopćeni ili udareni zabranom bogoslužja ili obustavom od službe ili takvima proglašeni, snagom službe valjano prisustvuju ženidbama, u granicama svoga područja, ne samo podložnika nego i onih koji nisu podložnici, samo ako je barem jedan od njih latinskoga obreda (kan. 1109). Oni, dokle god valjano vrše službu, mogu ovlast za prisustvovanje ženidbama, također opću, u granicama svoga područja povjeriti svećenicima i đakonima (kan. 1111 – § 1); ako se radi o pojedinačnom ovlaštenju, treba se dati za određenu ženidbu; a ako se radi o općem ovlaštenju, treba se dati napismeno (§ 2).
Vjenčanje i sv. Misa. Obrednik vjenčanja predviđa slavlje ženidbe s Misom ili bez Mise. Pastoralnoj razboritosti župnika prepušta se procjena kada će pristupiti kojemu načinu. Svakako, ako ženidbu sklapa katolička i nekatolička krštena osoba, onda se, ako mjesni ordinarij drugačije ne odredi, mora primijeniti obred vjenčanja bez sv. Mise. Vjenčanje zaručnika koji prije sakramenta crkvene ženidbe zajedno žive u civilno zakonitoj ili vanbračnoj zajednici neka se slavi bez sv. Mise.
Mjesto slavlja. Mjesto slavlja sakramenta crkvene ženidbe jest župna crkva, osim ako iz opravdanih razloga biskup ili mjesni župnik drugačije ne odrede (kan. 1118 – § 1.).
Sveta ispovijed. Valja potaknuti mladence i kumove da pristupe sakramentu sv. ispovijedi.
Vrijeme slavlja. Nije prikladno, a Bogu hvala ni uobičajeno, da se vjenčanje obavlja u vrijeme došašća, korizme ili na druge pokorničke dane. Ako li se vjenčanje obavlja u ovo vrijeme, onda će župnik podsjetiti mladence da poštuju osobit značaj ovih liturgijskih vremena (Red vjenčanja, 11), da se uzdrže od vanjskoga slavlja.
Dostojanstvo obreda i mjesta. Slavitelju, mladencima i svim suslaviteljima nalaže se da poštuju dostojanstvo obreda i mjesto slavlja. Stoga će se uvijek voditi računa:
– da se u crkvu ne unosi ništa što ne priliči dostojanstvu mjesta i svetih obreda: zastave, alkohol, glazbala I slično;
– da kićenje crkve bude izraz ljubavi i zahvalnosti Onomu od koga blagoslov traže, a ne izraz materijalne moći i prestiža. Obrednik upozorava da se „kod vjenčanja ne poklanja nikakva posebna pažnja privatnim osobama i njihovu staležu, ni u obredima ni u vanjskom raskošju“ (br. 10).
– da odijelo bude izraz unutarnjega duhovnog raspoloženja, a ne tjelesnoga pokazivanja i zavođenja;
– da prije, za vrijeme i nakon slavlja u crkvi vlada molitveno ozračje, a ne da se pretvori u prostor glasna, a često i neukusna razgovora i dobacivanja;
– da pjevanje bude sukladno liturgijskim propisima;
– da kamermani i fotografi poštuju dostojanstvo obreda i mjesta; da ne ulaze u prostor oltarišta, ne okreću leđa oltaru i Presvetomu, da svjetlosno i zvučno ne ometaju slavlje;
– da se u samoj crkvi ne obavljaju čestitanja u kojima se zaboravi svetost mjesta;
– da se izbjegavaju, a u crkvi i pred samom crkvom zabrane, svi običaji koji u sebi nose poganske ili svjetovne elemente: posipanje rižom, cvijećem, papirićima, laticama i tomu slično;
– da u prostoru oko crkve, crkvenom dvorištu i parkingu vlada mir kako se ne bi ometalo slavlje u samoj crkvi.
Način slavlja. Kod vjenčanja bez sv. Mise preporučuje se obred bez ophoda, tj. da se započne Službom Riječi.
– Ako je vjenčanje sa sv. Misom, a vremenski uvjeti i prostor to dopuštaju, neka se u crkvu uđe u svečanu ophodu na glavna vrata. Najprije idu poslužnici, zatim svećenik, a potom mladenci koje prate kumovi i, bilo bi hvale vrijedno, barem roditelji (RV, 40).
– Liturgijska čitanja, ako to Liturgija dana dopušta, mogu se dogovoriti s mladencima. Neka se uvijek izberu čitanja koja poglavitije izražavaju važnost i dostojanstvo ženidbe u otajstvu spasenja.
– Privola se izgovara prema Redu vjenčanja, a nikako improviziranim vlastitim riječima.
– Prisega na križ u našim je biskupijama obvezatna.
– Pričest samo pod prilikom Kruha;
Ove odredbe stupaju na snagu danom donošenja i vrijede do novih crkvenih odluka.
Bilo sve na veću slavu Božju!
+ Ratko Perić, biskup
