POKORNIČKO HODOČAŠĆE

OBRADOVAH SE KAD MI REKOŠE, HAJDEMO U DOM GOSPODNJI

(PS 122,1)

POKORNIČKO HODOČAŠĆE

ŽUPA TREBINJSKO-MRKANSKE BISKUPIJE

U SVETIŠTE KRALJICE MIRA U HRASNO

KORIZMA, 2015.

NAKANE:

1.     Obiteljska: da Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije udjeljuje duhovno i tjelesno zdravlje našim obiteljima.

2.     Biskupijska: da Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije pozove i uzdrži u duhovnim zvanjima mladiće i djevojke iz naših župa.

PROGRAM U SVETIŠTU

Križni put – u 15.00 sati

Sveta ispovijed

(za vrijeme ispovijedi mogućnost molitve pred izloženim Presvetim)

Sveta Misa – u 16.30 sati

HODOČASNIČKI RASPORED ŽUPA

1.     Čeljevo, Dračevo, Hrasno – 22. II. 2015.

2.     Gradac, Hutovo, Neum, (Čapljina) – 1. III. 2015.

3.     Rotimlja, Stjepan Krst, Stolac (Gradina) – 8. III. 2015.

4.     Aladinići, Prenj, Trebinje – 15. III. 2015.

5.     Domanovići, Ravno, Trebinja – 22. III. 2015.

(CJELODNEVNA DUHOVNA OBNOVA)

Ako se ne možete priključiti svojoj župi,

priključite se bilo kojoj skupini vjernika.

ZAJEDNIČKO HODOČAŠĆE:

KRALJICA MIRA

10. V. 2015. – druga nedjelja u mjesecu svibnju

Izdaje: Svetište Kraljice Mira u Hrasnu, 88 394 Hutovo

Tel./fax.: ++387 36 883-004

E-mail: zupa.hrasno@gmail.com

SVETIŠTE I HODOČAŠĆE

1. Svetište -  mjesto posebnog susreta Boga i čovjeka

Kroz čitavu povijest spasenja postojala su posebna sveta mjesta – svetišta – mjesta posebne Božje prisutnosti među ljudima u koja je vjerni puk dolazio s Bogom se susretao i iz njih odlazio okrijepljen i osnažen potrebnom milošću i snagom. Sveto Pismo svjedoči da ta mjesta nisu bila „plod ljudskih ruku“ nego znak Božje prisutnosti. Stoga Crkva naučava da je svetište mjesto stalnog uprisutnjenja ljubavi Boga, koji se nastanio među nama (usp. Iv 1,14). Ono je „vidljivi znak koji naviješta svim generacijama koliko je On velik u ljubavi, i svjedoči kako nas je prvi uzljubio (usp. 1 Iv 4,19) i htio biti Gospodin i Spasitelj svoga naroda“.[1]

Prema kršćanskoj objavi najuzvišenije i konačno svetište jest uskrsli Krist oko kojega se okuplja zajednica učenika, Crkva, koja je na svoj način novi Gospodinov dom.[2] Svojim utjelovljenjem Bogočovjek Krist nastanio se među nama i tako posvetio sve stvoreno. Mjesta njegove zemaljske prisutnosti postala su sveta mjesta a poslije njegova uzlaska na nebo svako mjesto gdje su „dvojica ili trojica sabrana u moje ime“ (Mt 18,20) „u lomljenju kruha [Presvetoj Euharistiji] i molitvama“ (Dj 2,42). Slijedeći primjer Krista, potpomognuti njegovom milošću kao poseban znak Božje svetosti i prisutnosti na zemlji bili su sveci i svetice, počevši od apostola i mučenika do svjedoka vjere u današnjem vremenu. Mjesta njihovih životnih postaja, obasjana posebnom Božjom milošću, i poslije njihove smrti zračila su svetošću te su postala „sveta mjesta“ - svetišta. Posebna Božja milost očitovala se u Blaženoj Djevici Mariji. Njoj, koja je postala prvo svetište „šator susreta božanskog i ljudskog“ posvećeno je, zbog posebne blizine i zaštite koju je vjerni puk iskusio, tisuće svetišta „kao privilegiranih mjesta susreta s njezinim Sinom kojega nam ona daruje“.[3] U našoj Trebinjskoj biskupiji to je Svetišta Kraljice mira u Hrasnu.

2. Hodočašće – put u susret s Bogom

Svetišta su nerazdvojno povezana s hodočašćima: „Hodočasnik treba svetište i svetište treba hodočasnika“.[4] U svetište se ulazi prije svega da zahvalimo Bogu, svjesni da smo uzljubljeni prije nego što smo sami bili u mogućnosti ljubiti Ga; da izrazimo svoju hvalu Gospodinu za divote od Njega stvorene (usp. Ps 136); da zatražimo oproštenje grijeha koje smo počinili; da izmolimo dar vjere u našem vjerničkom životu i nužnu pomoć na životnom putu.[5] Stoga hodočašće sadrži: 1. Eshatološku dimenziju: ono je prispodoba hoda prema nebeskom Kraljevstvu. Pomaže shvatiti da smo samo putnici na zemlji između ograničenog vremena i težnje prema životu bez kraja, između prognaničkog plača i čežnje za radošću vječne domovine; 2. Pokorničku dimenziju: hodočašće je uvijek „obraćenički hod“. Hodajući prema svetištu „hodočasnik ide putem koji polazi od svijesti vlastita grijeha i veza koje ga vežu uz nevažne i beskorisne stvari, do dosezanja nutarnje slobode i shvaćanja dubinskoga životnog značenja“. Kad se hodočašće vrši na pravi i istinski način vjernik se iz svetišta vraća radostan s „nakanom da promjeni život, da ga odlučnije usmjeri prema Bogu“. Pokornička dimenzija, koja je neizostavni dio hodočašća, suživljava se sa Slavljeničkom jer hodočašće daje olakšanje zbog prekida svakidašnje monotonije zbog iskustva drugačijeg trenutka, olakšanje tereta života koji je za mnoge težak jaram. 3. Bogoštovna: ono je u biti „bogoštovni čin“. Hodočasnik ide u svetište kako bi susreo Boga, kako bi bio u njegovoj prisutnosti, iskazao mu štovanje svojim klanjanjem, zahvalio mu za njegovu dobrotu, izvršio zavjet za koje se obavezao pred Gospodinom, molio za milosti potrebne za život i oproštenje za počinjene grijehe. Vrhunac hodočašća treba biti slavljenje Presvete Euharistije, Mise; 4. Apostolska: hodočasnikovo putovanje na izvjestan način slika je Isusova putovanja s njegovim učenicima. Pod tim vidom hodočašće postaje navještaj vjere a hodočasnici „putujući Kristovi vjesnici“.[6]

---

[1] Papinsko vijeće za pastoralnu skrb selilaca i putnika, Il Santurio, Memoria, presenza e profezia del Dio Vivente  [Svetište, spomen, nazočnost i proroštvo], Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 1999., br. 5. i 9.

[2] Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, Načela i smjernice, KS, Zagreb 2003., br. 269.

[3] Papinsko vijeće za pastoralnu skrb selilaca i putnika, Il pellegrinaggio nel Grande Giubileo del 2000, [Hodočašće u Velikom jubileju 2000.], LEV, Città del Vaticano, 1998., br. 42.

[4] Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij…, br. 279.

[5] Papinsko vijeće za pastoralnu skrb selilaca i putnika, Il Santurio…, br. 7.

[6] Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij…, br. 286.